Prisjetimo se i na ova prava djece, koja vrlo često ostanu zaboravljena

Konvencija UN-a o pravima djeteta je dokument koji je donijela Glavna skupština UN-a na svojem zasjedanju, 20. novembra 1989. godine. Rječju „konvencija" ističe se da je to dogovor i sporazum koji obvezuje države-članice UN-a na njegovu realizaciju, dakle svojevrstan međunarodni zakon. Prihvatile su ga 193 države u svijetu.

Djeca se rađaju s temeljnim slobodama i pravima koja pripadaju svim ljudskim bićima. No, s obzirom na tjelesnu i psihičku nezrelost nameće se potreba isticanja posebnih prava djeteta na zaštitu koja proizlaze upravo iz te činjenice. Upravo je to osnovno polazište Konvencije o pravima djeteta.

Konvencija o pravima djeteta sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora osigurati svakom djetetu. U Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta. To je prvi dokument u kojemu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredaba te uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratificirale.

O pravima djece slušamo mnogo – u ove 23 godine medijski su izvrsno popraćena prava djece, osigurana je bolja i kvalitetnija zaštita djece o svih oblika nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, dječji glas je dobio svoju jačinu.

No ima nekih prava djece na koja ponekad zaboravljamo:

1. Pravo djeteta da nauči da se svijet ne okreće oko njega - djeca ne trebaju odrastati s informacijom da se zbog njihovih želja okreće ovaj svijet. Trebaju znati da su samo dio ovoga svijeta, da postoje i drugi ljudi, njihove potrebe i želje, te da su svi ljudi jednako vrijedni.

2. Pravo djeteta da nauči da riječi bole - djeca trebaju odrasti s informacijom da neke riječi mogu povrijediti druge ljude, da uvredama i psovkama ne gradimo dobre odnose s drugima, i da ako samo govorimo takve riječi, velika je vjerojatnost da ćemo od drugih iste te riječi dobiti natrag.

3. Pravo djeteta da nauči što je moral - djeca trebaju odrastati s informacijama o tome što su prihvaćena ponašanja u društvu, a što ne. Što je pristojnost, a što nepristojnost. Imaju pravo naučiti da se starije poštuje, pa će se tako poštivati i njih kada odrastu.

4. Pravo djeteta na obaveze - dijete ima pravo naučiti da postoje obaveze koje su njegove, te ako ih ne ispuni da slijede posljedice. Djeca imaju pravo znati da timskim radom u porodici održavamo kuću čistom i urednom, da učenjem i ispunjavanjem školskih obaveza daje sebi šansu za bolju budućnost.

5. Pravo djeteta da nauči što je umjerenost - djeca imaju pravo znati da se novci ponekad mogu potrošiti, da se novci moraju zaraditi, kako bi kada odraste znalo pametno raspolagati novcima, a ne odrasti u uvjerenju da roditelji i drugi odrasli služe zato da bi njima priskrbili neke predmete i stvari. Isto tako, djeca imaju pravo znati da je hrana potrošna, da zaraditi novac za hranu zahtjeva nečiji trud i vrijeme, te da prehranom direktno utičemo na zdravlje svog organizma - koje je isto potrošno.

6. Pravo djeteta da zna da su i drugi u pravu - dijete ima pravo znati da nije u svemu najbolje. Time će se naučiti skromnosti, poštovanju i prihvaćanju drugih, shvatiti će da od drugih treba i može učiti, te da njegova riječ nije zakon.

7. Dijete ima pravo na odgovornost - za sebe, svoje potrebe i želje. Odgovornost uključuje i svjesnost o posljedicama, te je pravo svakog djeteta da zna da ponašanja imaju posljedice - koje nisu uvijek ugodne i lijepe. Ima pravo naučiti brinuti se i boriti za sebe, a ne očekivati da će uvijek imati „podršku" već da se za neke stvari i privilegije mora i treba izboriti samo.

Na današnji dan prisjetimo se i na ova prava djece, koja vrlo često ostanu zaboravljena.